Trinaesti pano izložbe "Femme Archival - Ženski glas iz Arhiva"
Dublin Core
Title
Trinaesti pano izložbe "Femme Archival - Ženski glas iz Arhiva"
Subject
Izložba, arhivska građa, Laura Papo Bohoreta, dokumenti iz fonda
Description
Papo Laura Bohoreta – Sarajevo, signatura HAS, O-BP-168
Laura Papo Bohoreta rođena je 1891. godine u Sarajevu kao Luna Levi i kao najstarija kćerka Jude Leona i Ester Levi, otuda i nadimak „Bohoreta“ – najstarija kći. Luna je njeno pravo, sefardsko ime, a Laura je drugo nezvanično ime koje je dobila slijedom ondašnje mode da se jevrejskoj djeci dā i jedno ime iz zapadne kulture. U periodu od 1900. do 1908. Luna sa porodicom živi u Istanbulu, a taj period života je za nju višestruko značajan, jer se tu obrazovala (tamo je završila francusko-jevrejsku školu „Alliance Israeliti“) i učila jezike: francuski, njemački, pomalo turski i engleski. Španjolski (ladino) joj je bio drugi maternji jezik. Po povratku iz Istanbula, zbog loše materijalne situacije u porodici, pokušava pomoći dajući instrukcije iz stranih jezika i o tome izdaje oglase u novinama. Osim obrazovanja u Istanbulu, Bohoreta je u Parizu završila šestomjesečni „Cours de vacances“ nakon čega je dobila diplomu koja joj je omogućavala poučavanje francuskog jezika i književnosti. Njezina porodica, odnosno, njezin otac u Sarajevu je otvorio salon za šešire i cvijeće – „Chic Parisien“ u kojem su radile Laurine sestre Nina, Klara i Blanka. Udajom postaje Laura Papo, supruga Danijela Pape od 1912. godine. Rodila je dva sina, Judu i Bar Kohbu, ali rano gubi muža i uglavnom sama prolazi kroz život. Zbog takvih životnih okolnosti morala se sama izdržavati, te je radila, ali u isto vrijeme i stvarala. Život joj je završio u tužnim i tragičnim okolnostima, jer su joj oba sina odvedena i ubijena u logoru Jasenovac. Sama, bez stvarnih saznanja o sudbini sinova, Laura Papo je svoje posljednje dane života provela u Sarajevu u jednoj bolnici gdje su je skrivale časne sestre. Umrla je 1942. godine.
Laura Papo Bohoreta, Sefardska Jevrejka, bila je prva žena koja je pisala i producirala dramske tekstove u Sarajevu toga vremena. Obrazovana žena za svoje vrijeme, govorila je nekoliko jezika, svirala klavir, Laura Papo bila je čuvar sefardske kulture i tradicije, jer je kroz svoje djelovanje pokušavala da sačuva i popularizira maternji jezik – Judeo-Španski ili Ladino, kako bi se prenio budućim generacijama. „Ona zaista opisuje bosanske sefardske tipove i bosanske prilike, ima u njenim djelima i neke naglašene osjećajnosti koja bi se uvjetno rečeno mogla nazvati bosanskom, jer ona nosi neke tragove iz orijentalne epohe, ali su njene poruke mnogo šire i univerzalnije“, navodi za Bohoretino djelo Muhamed Nezirović, u svome prijevodu njenog djela „La mužer sefardí de Bosna - Sefardska žena u Bosni“, koje je najpoznatije, najviše izučavano i jedino njeno djelo prevedeno na bosanski jezik, izdato u Sarajevu, 2005. godine. Pisala je novele, drame, kratke priče, pjesme, prevodila s francuskog, sakupljala sefardske poslovice, romanse, pripovijetke. Čak je prevela i adaptirala neka djela francuskih autora: Jules Verne Djeca kapetana Granta i Emil de Girardina Veselje plaši. Njena možda i najmanje poznata drama je Elvira, a napisala ju je na francuskom i to je jedino njeno djelo koje nije napisano na Judeo-Španskom ili Ladinu (ova drama ne nalazi se u rukopisnoj zaostavštini koja se čuva u Historijskom arhivu Sarajevo). Napisala je nekoliko pripovjedaka, od kojih je sačuvana „Dulse de rosas“ (Slatko od ruža), a svoje pripovijetke objavljivala je u jevrejskim sedmičnicima: „Jevrejskom životu“ i „Jevrejskom glasu“. Pjesnički opus nije veliki, neke od pjesama su: „Violetas“ (Ljubičice), „Huanita“, „Madres“. Pisala je Bohoreta i članke za novine, većinom osvrte na određene pojave iz njene okoline koje su kod nje izazvale negodovanje, pa bi na njih reagovala putem novinskih članaka.
Prvi je osvrt iz 1924. godine, na priču Avrama Romana Bukija Dos vizinas in el kortižo-Dvije susjede u dvorištu. U priči jedan od aktera ustvrdi kako škole uništavaju mlade djevojke, jer želeći učiti i obrazovati se, one tako zapostavljaju osnovne ženine dužnosti kao kuhanje, pranje i sl. Jako ju je naljutilo takvo pisanje, te piše i objavljuje članak pod nazivom Madres-Majke u kojem ošto kritikuje takvo prikazivanje žene i smatra ga apsolutno nepovoljnim uticajem na mlade djevojke i žene. Stav koji ona zastupa u ovom članku, a koji će i kasnije biti njena osnovna nit jeste da žene i djevojke treba da se obrazuju, da teže ka tome i da je u tome njihova mogućnost za osamostaljenje i emancipaciju od konzervativnih vrijednosti koje se moraju mijenjati u korak s vremenom. Drugo Bohoretino reagovanje kroz novine desilo se još i ranije. Naime, 1916. godine u štampi se pojavio članak Jelice Belović-Bernadžikovske Južnoslavenska žena u politici gdje se spominje i sefardska žena koju autorica članka karakterizira kao neobrazovanu i odanu patrijarhalnim vrijednostima porodice i zajednice. Bohoreta piše reagovanje na ovaj članak pod nazivom Sefardska žena u Bosni u kojem nastoji prikazati sefardsku ženu, ne samo u svijetlu tradicionalnih vrijednosti, već kao i ženu koja cijeni porodične vrijednosti i ima niz vrlina i mana koje su sve dio generalne slike žene tog vremena.
Ova dva teksta, ali i cijeli njen kasniji opus u kojem preovladavaju teme iz svakodnevnog života sefardske porodice i kuće, u kojima žena uvijek zauzima centralno mjesto i sve se odvija pretežno iz ženske perspektive, ovakvi njeni stavovi su uticali da je se nazove i percipira kao jednu od prvih bosanskih feministica, a definitivno kao prvu sefardsku feministicu. Njen feminizam se upravo i sastojao iz shvatanja značaja obrazovanja i emanicpacije žene u okolnostima u kojim je ona živjela, a ne u današnjem smislu te riječi.
Najplodnije stvaralačke godine Bohorete bile su 20-te i 30-te godine 20. stoljeća kada aktivno piše, ali i postavlja drame na scenu, pravi kostime, odabire uloge, pa i muzički prati izvođenje vlastitih drama na sceni Narodnog pozorišta u Sarajevu. Njene komade izvodila je Jevrejska radnička omladinska zajednica „Matatja“. Njene najpoznatije drame su: „Esterka – društvena slika iz našeg doba“, „Shuegra ni de baro buena“ (Svekrva ni od blata nije dobra), „Hermandat“, „Avia de ser“, (Nekad bilo-scena iz života sa romansama u jednom činu), „Ožos mios“ (Oči moje).
Glavna karakteristika Laurinog opusa je da je čitav napisan na judeo-španjolskom jeziku, ili ladinu, jeziku koji se godinama aktivno ne govori među sarajevskim Sefardima, ali isto tako ni u široj svjetskoj jevrejskoj zajednici. Taj jezik je po mnogo čemu specifičan i u stvari predstavlja pretklasični španski iz XV i početka VI stoljeća kojim se govorilo na Pirinejskom polutokou u momentu kad su tamošnji Jevreji prognani i kada su došli u naše krajeve.
Bohoreta je svojim primjerom, svojim djelovanjem i cijelim svojim životom posvjedočila i dokazala da je potrebno i moguće razbiti sve predrasude o ženskoj inferiornosti, a na drugoj strani bila je jako svjesna, a što nije prestajala naglašavati, značaja borbe za vlastitu kulturu, tradiciju i običaje u drugačijoj sredini, potrebu njihovog dosljednog očuvanja i stalnog njegovanja. Na panou se mogu vidjeti: fotografija Laure Papo Bohorete, palakt za njenu predstavu, rukopisi, isječak iz štampe.
Laura Papo Bohoreta rođena je 1891. godine u Sarajevu kao Luna Levi i kao najstarija kćerka Jude Leona i Ester Levi, otuda i nadimak „Bohoreta“ – najstarija kći. Luna je njeno pravo, sefardsko ime, a Laura je drugo nezvanično ime koje je dobila slijedom ondašnje mode da se jevrejskoj djeci dā i jedno ime iz zapadne kulture. U periodu od 1900. do 1908. Luna sa porodicom živi u Istanbulu, a taj period života je za nju višestruko značajan, jer se tu obrazovala (tamo je završila francusko-jevrejsku školu „Alliance Israeliti“) i učila jezike: francuski, njemački, pomalo turski i engleski. Španjolski (ladino) joj je bio drugi maternji jezik. Po povratku iz Istanbula, zbog loše materijalne situacije u porodici, pokušava pomoći dajući instrukcije iz stranih jezika i o tome izdaje oglase u novinama. Osim obrazovanja u Istanbulu, Bohoreta je u Parizu završila šestomjesečni „Cours de vacances“ nakon čega je dobila diplomu koja joj je omogućavala poučavanje francuskog jezika i književnosti. Njezina porodica, odnosno, njezin otac u Sarajevu je otvorio salon za šešire i cvijeće – „Chic Parisien“ u kojem su radile Laurine sestre Nina, Klara i Blanka. Udajom postaje Laura Papo, supruga Danijela Pape od 1912. godine. Rodila je dva sina, Judu i Bar Kohbu, ali rano gubi muža i uglavnom sama prolazi kroz život. Zbog takvih životnih okolnosti morala se sama izdržavati, te je radila, ali u isto vrijeme i stvarala. Život joj je završio u tužnim i tragičnim okolnostima, jer su joj oba sina odvedena i ubijena u logoru Jasenovac. Sama, bez stvarnih saznanja o sudbini sinova, Laura Papo je svoje posljednje dane života provela u Sarajevu u jednoj bolnici gdje su je skrivale časne sestre. Umrla je 1942. godine.
Laura Papo Bohoreta, Sefardska Jevrejka, bila je prva žena koja je pisala i producirala dramske tekstove u Sarajevu toga vremena. Obrazovana žena za svoje vrijeme, govorila je nekoliko jezika, svirala klavir, Laura Papo bila je čuvar sefardske kulture i tradicije, jer je kroz svoje djelovanje pokušavala da sačuva i popularizira maternji jezik – Judeo-Španski ili Ladino, kako bi se prenio budućim generacijama. „Ona zaista opisuje bosanske sefardske tipove i bosanske prilike, ima u njenim djelima i neke naglašene osjećajnosti koja bi se uvjetno rečeno mogla nazvati bosanskom, jer ona nosi neke tragove iz orijentalne epohe, ali su njene poruke mnogo šire i univerzalnije“, navodi za Bohoretino djelo Muhamed Nezirović, u svome prijevodu njenog djela „La mužer sefardí de Bosna - Sefardska žena u Bosni“, koje je najpoznatije, najviše izučavano i jedino njeno djelo prevedeno na bosanski jezik, izdato u Sarajevu, 2005. godine. Pisala je novele, drame, kratke priče, pjesme, prevodila s francuskog, sakupljala sefardske poslovice, romanse, pripovijetke. Čak je prevela i adaptirala neka djela francuskih autora: Jules Verne Djeca kapetana Granta i Emil de Girardina Veselje plaši. Njena možda i najmanje poznata drama je Elvira, a napisala ju je na francuskom i to je jedino njeno djelo koje nije napisano na Judeo-Španskom ili Ladinu (ova drama ne nalazi se u rukopisnoj zaostavštini koja se čuva u Historijskom arhivu Sarajevo). Napisala je nekoliko pripovjedaka, od kojih je sačuvana „Dulse de rosas“ (Slatko od ruža), a svoje pripovijetke objavljivala je u jevrejskim sedmičnicima: „Jevrejskom životu“ i „Jevrejskom glasu“. Pjesnički opus nije veliki, neke od pjesama su: „Violetas“ (Ljubičice), „Huanita“, „Madres“. Pisala je Bohoreta i članke za novine, većinom osvrte na određene pojave iz njene okoline koje su kod nje izazvale negodovanje, pa bi na njih reagovala putem novinskih članaka.
Prvi je osvrt iz 1924. godine, na priču Avrama Romana Bukija Dos vizinas in el kortižo-Dvije susjede u dvorištu. U priči jedan od aktera ustvrdi kako škole uništavaju mlade djevojke, jer želeći učiti i obrazovati se, one tako zapostavljaju osnovne ženine dužnosti kao kuhanje, pranje i sl. Jako ju je naljutilo takvo pisanje, te piše i objavljuje članak pod nazivom Madres-Majke u kojem ošto kritikuje takvo prikazivanje žene i smatra ga apsolutno nepovoljnim uticajem na mlade djevojke i žene. Stav koji ona zastupa u ovom članku, a koji će i kasnije biti njena osnovna nit jeste da žene i djevojke treba da se obrazuju, da teže ka tome i da je u tome njihova mogućnost za osamostaljenje i emancipaciju od konzervativnih vrijednosti koje se moraju mijenjati u korak s vremenom. Drugo Bohoretino reagovanje kroz novine desilo se još i ranije. Naime, 1916. godine u štampi se pojavio članak Jelice Belović-Bernadžikovske Južnoslavenska žena u politici gdje se spominje i sefardska žena koju autorica članka karakterizira kao neobrazovanu i odanu patrijarhalnim vrijednostima porodice i zajednice. Bohoreta piše reagovanje na ovaj članak pod nazivom Sefardska žena u Bosni u kojem nastoji prikazati sefardsku ženu, ne samo u svijetlu tradicionalnih vrijednosti, već kao i ženu koja cijeni porodične vrijednosti i ima niz vrlina i mana koje su sve dio generalne slike žene tog vremena.
Ova dva teksta, ali i cijeli njen kasniji opus u kojem preovladavaju teme iz svakodnevnog života sefardske porodice i kuće, u kojima žena uvijek zauzima centralno mjesto i sve se odvija pretežno iz ženske perspektive, ovakvi njeni stavovi su uticali da je se nazove i percipira kao jednu od prvih bosanskih feministica, a definitivno kao prvu sefardsku feministicu. Njen feminizam se upravo i sastojao iz shvatanja značaja obrazovanja i emanicpacije žene u okolnostima u kojim je ona živjela, a ne u današnjem smislu te riječi.
Najplodnije stvaralačke godine Bohorete bile su 20-te i 30-te godine 20. stoljeća kada aktivno piše, ali i postavlja drame na scenu, pravi kostime, odabire uloge, pa i muzički prati izvođenje vlastitih drama na sceni Narodnog pozorišta u Sarajevu. Njene komade izvodila je Jevrejska radnička omladinska zajednica „Matatja“. Njene najpoznatije drame su: „Esterka – društvena slika iz našeg doba“, „Shuegra ni de baro buena“ (Svekrva ni od blata nije dobra), „Hermandat“, „Avia de ser“, (Nekad bilo-scena iz života sa romansama u jednom činu), „Ožos mios“ (Oči moje).
Glavna karakteristika Laurinog opusa je da je čitav napisan na judeo-španjolskom jeziku, ili ladinu, jeziku koji se godinama aktivno ne govori među sarajevskim Sefardima, ali isto tako ni u široj svjetskoj jevrejskoj zajednici. Taj jezik je po mnogo čemu specifičan i u stvari predstavlja pretklasični španski iz XV i početka VI stoljeća kojim se govorilo na Pirinejskom polutokou u momentu kad su tamošnji Jevreji prognani i kada su došli u naše krajeve.
Bohoreta je svojim primjerom, svojim djelovanjem i cijelim svojim životom posvjedočila i dokazala da je potrebno i moguće razbiti sve predrasude o ženskoj inferiornosti, a na drugoj strani bila je jako svjesna, a što nije prestajala naglašavati, značaja borbe za vlastitu kulturu, tradiciju i običaje u drugačijoj sredini, potrebu njihovog dosljednog očuvanja i stalnog njegovanja. Na panou se mogu vidjeti: fotografija Laure Papo Bohorete, palakt za njenu predstavu, rukopisi, isječak iz štampe.
Creator
Autori izložbe: Almira Alibašić i Elma Dervišbegović, Dizajn panoa: Velid Jerlagić
Source
JU Historijski arhiv Sarajevo
Publisher
JU Historijski arhiv Sarajevo
Date
9.-17. juni 2025.
Contributor
JU Historijski arhiv Sarajevo, JU Muzej Sarajeva
Rights
This work is licensed under a Creative Commons Attribution 4.0 International License (CC BY 4.0)
Language
Bosanski jezik
Type
Izložbeni pano
Coverage
Sarajevo, Bosna i Hercegovina, 2025.
Collection
Citation
Autori izložbe: Almira Alibašić i Elma Dervišbegović, Dizajn panoa: Velid Jerlagić, “Trinaesti pano izložbe "Femme Archival - Ženski glas iz Arhiva",” DARIAH-BiH, accessed November 16, 2025, https://dariahbih.unsa.ba/items/show/79.