Deveti pano izložbe "Femme Archival - Ženski glas iz Arhiva"
Dublin Core
Title
Deveti pano izložbe "Femme Archival - Ženski glas iz Arhiva"
Subject
Izložba, arhivska građa, Jelica Belović-Bernadzikowska
Description
Belović – Bernadžikovski Jelica – Sarajevo, signatura: HAS, O-BJ-86
Jelica Belović-Bernadzikowska bila je svestrano obrazovana i aktivna žena koja je govorila devet stranih jezika, napisala i objavila preko pedeset knjiga, poznata kao začetnica moderne etnologije na južnoslavenskim prostorima. Rođena je 1870. godine u Osijeku, u Hrvatskoj, od oca Josipa Belovića, gimnazijskog profesora i majke Marije Katarine (rođ. Fragner), koja je također poticala iz učiteljske porodice. Takvo okruženje učinilo je da je Jelica od najranijeg djetinjstva pokazala veliki interes za učenjem i ličnim razvojem. Svakako je tome doprinio i njen ambiciozni karakter i želja da uvijek bude prva i najbolja. Obrazovala se u Osijeku (Niža pučka (narodna) škola), u Đakovu (Viša djevojačka škola u Samostanu sestara milosrdnica), u Zagrebu (Ženska učiteljska škola (preparandija) u Samostanu sestara milosrdnica) koju je završila kao jedna od najboljih učenica. Kroz cijelo vrijeme obrazovanja učila je samostalno, najprije u djetinjstvu kada je pohađala još i privatnu njemačku školu, a kasnije je pored redovnih obaveza, učila i strane jezike – francuski, talijanski, engleski, i druge. U vrijeme dok je bila u Učiteljskoj školi započeo je njen književni angažman, tada je napisala svoju prvu pjesmu i objavila svoje prijevode u Glasniku sv. Josipa.
Radni vijek je započela kao učiteljica u Zagrebu, a nastavila u Rumi i Osijeku, do dolaska u Bosnu i Hercegovinu 1896. godine, i to u Mostar, gdje je djelovala u krugu pjesnika i književnika Šantića, Dučića, Šole i drugih. Tu je upoznala sudskog činovnika, Poljaka Janka Bernadzikowskog za kojeg se udala iste godine i prešla da radi u Sarajevo kao učiteljica Trgovačke škole. Nakon dvije godine, 1898. prešla je Banja Luku, gdje je radila na mjestu upraviteljice Više djevojačke škole do 1902. godine kada je umirovljena, kako se negdje navodi, zbog „nacionalnog djelovanja“, a negdje se kaže „radi teške histerije i očne bolesti“. Jelica Bernadžikovski je bila otvorenih vidika i svojim djelovanjem je nastojala povezivati narode naših područja, što svjedoči i svojim životom i radom u gotovo svim južnoslovenskim zemljama, posebno Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini tog doba. Stoga je često ostajala i neshvaćena, pa i proganjana. U takvim okolnostima, došlo je do ranog penzionisanja, provjeravana je na poslu slanjem brojnih nadzornika, što se sve odrazilo i na njeno zdravlje.
Cijelo ovo vrijeme Jelica je spisateljski aktivna, a uz svoja česta premještanja i promjene sredine počinje skupljati narodne pripovjetke i vezove. Pisala je često pod raznim pseudonimima: Jela, Jelica, Jasna, Hele, teta Jelica, mlada gospoja Ana i Ljuba T. Daničić. U Sarajevu je 1896. godine počela u nastavcima objavljivati svoj rad Građa za tehnološki rječnik ženskog ručnog rada, što je kasnije objavljeno kao knjiga koju mnogi smatraju njenim najvažnijim etnografskim djelom. Uslijed ranog penzionisanja imala je mnogo više vremena da se posveti svom etnografskom radu, koji se sastojao od rada na terenu po Bosni, ali i po bibliotekama i muzejima tadašnjih evropskih prijestonica. U više evropskih centara priređivala je izložbe i držala predavanja o narodnom vezu iz Bosne. Njoj pripadaju velike zasluge zbog ove promocije bosanskog veza među evropskim istraživačima. Nastavila je i sa svojim bogatim spisateljskim opusom. U Sarajevu je ponovo od 1906. do 1914. godine, a početkom Prvog svjetskog rata prelazi sa sinom u Osijek, da bi se u Sarajevo vratila već 1916. i tu ostala sve do 1927. godine. Poslednje dvije decenije svog života provela je u Novom Sadu (1927.-1946.) gdje je i preminula 30. juna 1946. i sahranjena na Uspenskom groblju. Njeno grobno mjesto nije sačuvano, pa je na inicijativu Kola srpskih sestara Eparhije bačke 2021. godine postavljena spomen-ploča sa njenim podacima.
Jelica Belović-Bernadzikowska bila je svestrana i inteligentna žena koja je kroz svoj pedagoški, etnografski, književni, prevoditeljski, novinarski rad, kao borac za prava žena također, ostavila trajno sjećanje na svoje postojanje i djelovanje. Iako ona sama sebe nije smatrala feministicom, ipak je istom znatno doprinijela: prva je na ovim prostorima upotrijebila termin „žensko pismo“. Ona je to objašnjavala na način da: „drugačije žena gleda na svijet i život, drugačije muškarac i ta osobenost je velika vrijednost od koje se ne smije odstupiti.“ Vjerovala je da žene moraju biti načitane i obrazovane i da moderna žena nije ograničena ulogom supruge i majke, te da mora učestvovati u socijalnim i kulturnim dešavanjima društva. Međutim, bježala je od tzv. „salonski ušuškanih žena“ - feministica, a borila se za stvarna ženska prava. Govorila je, stvarala i objavljivala na hrvatskom i srpskom jeziku, ali i na njemačkom, francuskom, engleskom, poljskom, ruskom, talijanskom, slovačkom češkom, mađarskom i latinskom jeziku, a objavljivala je pod više pseudonima. Njena pojava je specifična iz više razloga, a ipak nedovoljno poznata. Svojim životom i djelovanjem bila je povezana i sa Hrvatskom gdje se rodila i školovala, i sa Bosnom i Hercegovinom gdje je provela možda svoje najplodnije radne i stvaralačke godine, ali i sa Srbijom gdje je također djelovala i na kraju i završila svoj put. Svugdje gdje je dolazila, dobro se prilagođavala bivajući ženom otvorenih i širokih vidika, imajući poštovanje prema svima, što je dokazala kroz svoja djela, ali i etnografski rad.
Na panou se predstavljeni dokumenti iz fonda o Jelici Belović.
Jelica Belović-Bernadzikowska bila je svestrano obrazovana i aktivna žena koja je govorila devet stranih jezika, napisala i objavila preko pedeset knjiga, poznata kao začetnica moderne etnologije na južnoslavenskim prostorima. Rođena je 1870. godine u Osijeku, u Hrvatskoj, od oca Josipa Belovića, gimnazijskog profesora i majke Marije Katarine (rođ. Fragner), koja je također poticala iz učiteljske porodice. Takvo okruženje učinilo je da je Jelica od najranijeg djetinjstva pokazala veliki interes za učenjem i ličnim razvojem. Svakako je tome doprinio i njen ambiciozni karakter i želja da uvijek bude prva i najbolja. Obrazovala se u Osijeku (Niža pučka (narodna) škola), u Đakovu (Viša djevojačka škola u Samostanu sestara milosrdnica), u Zagrebu (Ženska učiteljska škola (preparandija) u Samostanu sestara milosrdnica) koju je završila kao jedna od najboljih učenica. Kroz cijelo vrijeme obrazovanja učila je samostalno, najprije u djetinjstvu kada je pohađala još i privatnu njemačku školu, a kasnije je pored redovnih obaveza, učila i strane jezike – francuski, talijanski, engleski, i druge. U vrijeme dok je bila u Učiteljskoj školi započeo je njen književni angažman, tada je napisala svoju prvu pjesmu i objavila svoje prijevode u Glasniku sv. Josipa.
Radni vijek je započela kao učiteljica u Zagrebu, a nastavila u Rumi i Osijeku, do dolaska u Bosnu i Hercegovinu 1896. godine, i to u Mostar, gdje je djelovala u krugu pjesnika i književnika Šantića, Dučića, Šole i drugih. Tu je upoznala sudskog činovnika, Poljaka Janka Bernadzikowskog za kojeg se udala iste godine i prešla da radi u Sarajevo kao učiteljica Trgovačke škole. Nakon dvije godine, 1898. prešla je Banja Luku, gdje je radila na mjestu upraviteljice Više djevojačke škole do 1902. godine kada je umirovljena, kako se negdje navodi, zbog „nacionalnog djelovanja“, a negdje se kaže „radi teške histerije i očne bolesti“. Jelica Bernadžikovski je bila otvorenih vidika i svojim djelovanjem je nastojala povezivati narode naših područja, što svjedoči i svojim životom i radom u gotovo svim južnoslovenskim zemljama, posebno Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini tog doba. Stoga je često ostajala i neshvaćena, pa i proganjana. U takvim okolnostima, došlo je do ranog penzionisanja, provjeravana je na poslu slanjem brojnih nadzornika, što se sve odrazilo i na njeno zdravlje.
Cijelo ovo vrijeme Jelica je spisateljski aktivna, a uz svoja česta premještanja i promjene sredine počinje skupljati narodne pripovjetke i vezove. Pisala je često pod raznim pseudonimima: Jela, Jelica, Jasna, Hele, teta Jelica, mlada gospoja Ana i Ljuba T. Daničić. U Sarajevu je 1896. godine počela u nastavcima objavljivati svoj rad Građa za tehnološki rječnik ženskog ručnog rada, što je kasnije objavljeno kao knjiga koju mnogi smatraju njenim najvažnijim etnografskim djelom. Uslijed ranog penzionisanja imala je mnogo više vremena da se posveti svom etnografskom radu, koji se sastojao od rada na terenu po Bosni, ali i po bibliotekama i muzejima tadašnjih evropskih prijestonica. U više evropskih centara priređivala je izložbe i držala predavanja o narodnom vezu iz Bosne. Njoj pripadaju velike zasluge zbog ove promocije bosanskog veza među evropskim istraživačima. Nastavila je i sa svojim bogatim spisateljskim opusom. U Sarajevu je ponovo od 1906. do 1914. godine, a početkom Prvog svjetskog rata prelazi sa sinom u Osijek, da bi se u Sarajevo vratila već 1916. i tu ostala sve do 1927. godine. Poslednje dvije decenije svog života provela je u Novom Sadu (1927.-1946.) gdje je i preminula 30. juna 1946. i sahranjena na Uspenskom groblju. Njeno grobno mjesto nije sačuvano, pa je na inicijativu Kola srpskih sestara Eparhije bačke 2021. godine postavljena spomen-ploča sa njenim podacima.
Jelica Belović-Bernadzikowska bila je svestrana i inteligentna žena koja je kroz svoj pedagoški, etnografski, književni, prevoditeljski, novinarski rad, kao borac za prava žena također, ostavila trajno sjećanje na svoje postojanje i djelovanje. Iako ona sama sebe nije smatrala feministicom, ipak je istom znatno doprinijela: prva je na ovim prostorima upotrijebila termin „žensko pismo“. Ona je to objašnjavala na način da: „drugačije žena gleda na svijet i život, drugačije muškarac i ta osobenost je velika vrijednost od koje se ne smije odstupiti.“ Vjerovala je da žene moraju biti načitane i obrazovane i da moderna žena nije ograničena ulogom supruge i majke, te da mora učestvovati u socijalnim i kulturnim dešavanjima društva. Međutim, bježala je od tzv. „salonski ušuškanih žena“ - feministica, a borila se za stvarna ženska prava. Govorila je, stvarala i objavljivala na hrvatskom i srpskom jeziku, ali i na njemačkom, francuskom, engleskom, poljskom, ruskom, talijanskom, slovačkom češkom, mađarskom i latinskom jeziku, a objavljivala je pod više pseudonima. Njena pojava je specifična iz više razloga, a ipak nedovoljno poznata. Svojim životom i djelovanjem bila je povezana i sa Hrvatskom gdje se rodila i školovala, i sa Bosnom i Hercegovinom gdje je provela možda svoje najplodnije radne i stvaralačke godine, ali i sa Srbijom gdje je također djelovala i na kraju i završila svoj put. Svugdje gdje je dolazila, dobro se prilagođavala bivajući ženom otvorenih i širokih vidika, imajući poštovanje prema svima, što je dokazala kroz svoja djela, ali i etnografski rad.
Na panou se predstavljeni dokumenti iz fonda o Jelici Belović.
Creator
Autori izložbe: Almira Alibašić i Elma Dervišbegović, Dizajn panoa: Velid Jerlagić
Source
JU Historijski arhiv Sarajevo
Publisher
JU Historijski arhiv Sarajevo
Date
9.-17. juni 2025.
Contributor
JU Historijski arhiv Sarajevo, JU Muzej Sarajeva
Rights
This work is licensed under a Creative Commons Attribution 4.0 International License (CC BY 4.0)
Language
Bosanski jezik
Type
Izložbeni pano
Coverage
Sarajevo, Bosna i Hercegovina, 2025.
Collection
Citation
Autori izložbe: Almira Alibašić i Elma Dervišbegović, Dizajn panoa: Velid Jerlagić, “Deveti pano izložbe "Femme Archival - Ženski glas iz Arhiva",” DARIAH-BiH, accessed November 16, 2025, https://dariahbih.unsa.ba/items/show/75.